Opština Ljubovija - Istorijski podaci
Azbukovica je bila naseljena još u praistoriji o cemu svedoce nalazi iz nadgrobnih humki u Lonjinu i gradinska naselja iz Rujevca. U vreme Rimskog carstva kraj je pripadao provinciji Dalmaciji, putevima povezivao Domaviju i Singidunum. Za zaštitu ovog i puta dolinom Drine, Rimljani su podigli nekoliko utvrdenja od kojih su najpoznatija bila Ðurim, Nemic, Gradac i Kulina-Mikuljak.
Rimljani su koristili i rudnike u Crnci, kojima se upravljalo iz Domavije (današnja Srebrenica), a ostaci naselja iz tog perioda pronadeni su u Vrhpolju, Crnci i Uzovnici. U Gracanici i danas postoje temelji bazilike iz 4. veka, a rimski spomenici nalaze se raštrkani po Azbukovici ili su u Narodnom muzeju u Šapcu, jer Ljubovija nema svoj muzej.
Kroz srednji vek Azbukovica je bila u sastavu Vizantije i srpskih država, a sve vreme korišceni su rudnici Lipnik i Veliki Majdan. U zvanicnim dokumentima, najstariji za sada poznati pomen je pomen Lipnika iz 1319. godine. Na reci Ljubovidi u selu Gornja Ljubovida sacuvan je srednjevekovni most koji je bio na karavanskom putu prema Valjevu i Beogradu, poznat u narodu kao Latinska cuprija, u Gornjoj Trešnjici su ostaci srednjovekovnog Velikog i Malog grada, a ima i nekoliko kompleksa spomenika - u Uzovnici, Rujevcu, Crnci i Gornjoj Trešnjici.
U ovo podrucje Turci su došli odmah posle pada Smedereva, 1459. godine. Zbog znacaja rudnika Crnca ovaj kraj je bio carski has koji je po najvecem selu dobio naziv has Bukovica, pa je verovatno od toga nastao i naziv Azbukovica. Turci ce utvrditi, ojacati i naseliti srednjevekovnu tvrdavu Soko grad, koja ce biti neosvojiva sve do predaje 1863. godine kada je i porušena.
Ljubovija je 1860. postala sresko mesto, a 1871. godine, ukazom Milana Obrenovica, varošica. Medutim, vec 1896. godine hirovita Drina ce Ljuboviju sravniti sa zemljom i ona se od tada razvija na današnjem mestu, oko tri kilometra uzvodno i malo udaljena od Drine.
U prvom svetskom ratu narod ovog kraja mnogo je stradao u odmazdama posle velikih bitaka na Gucevu i Mackovom kamenu. Nekoliko sela ispod Mackovog kamena docekalo je kraj rata bez polovine muškog stanovništva. U Drugom svetskom ratu Azbukovcani su ucestvovali od 1941. godine u oba pokreta - cetnickom i partizanskom, ali ce zbog ovog prvog, citav kraj 30 godina ispaštati, potpuno zanemarivan od strane Republike, što ce pojacati stalno prisutno iseljavanje stanovništva.